Obraćanje predsjedavajućeg Vijeća ministara dr. Nikole Špirića na sjednici Vijeća za implementaciju mira (Govor objavljen u cjelosti)



“Ekselencije,

Dame i gospodo,

 Na samom početku mi dozvolite da vas pozdravim i upoznam sa  nekoliko osnovnih informacija o radu Savjeta ministara BiH, koji je od prošlog  zasjedanja PIK-a održao devet redovnih sjednica, jednu tematsku kao i jednu zajedničku sjednicu sa Vladom Republike Hrvatske.

Na navedenim sjednicama je utvrđeno 11 prijedloga zakona, doneseno preko 100 različitih različitih odluka, usvojeno 19 pravilnika od kojih su tri pravilnika o sistematizaciji novih policijskih agencija. Takođe smo izvršili neka od izuzetno važnih imenovanja kao što su imenovanje direktora i zamjenika direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije, direktora i zamjenika direktora Granične policije; zamjenika direktora Agencije za istrage i zaštitu, direktora i zamjenika direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela; direktora Fonda za povratak BiH, direktora Agencije za unapređenje stranih investicija, direktora Instituta za intelektualno vlasništvo, koordinatora za reformu javne uprave.

Imenovanja posebno naglašavam zbog česte tendencije da se takva pitanja ispolitizuju i problematizuju. Upravo iz tog razloga sa žaljenjem konstatujem da i dalje nisam u prilici da vas informišem o imenovanju direktora Uprave za indirektno oporezivanje uprkos alarmantnim informacijama o stanju u toj instituciji kao i činjenici da je mandat direktora istekao prije 18 mjeseci. Prije dvije sedmice sam to pitanje ponovo kandidovao na sjednici Savjeta ministara, ali je ponovo izostala spremnost za izbor legitimnog direktora te sa pravom mogu postaviti pitanje gdje je nestala ona manifestaciona briga za državom određenih političkih opcija koji dopuštaju i prećutno podržavaju anarhiju u ovako važnoj instituciji koja ovoj državu i njenom budžetu svakodnevno nanosi enormne štete.

Ono što je svakako obilježilo period iza nas jeste implementacija Odluke Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci. Savjet ministara je u tom slučaju promptno reagovao formirajući Radnu grupu i donoseći ambiciozan akcioni plan za implementaciju te presude. Nažalost, zbog nedostatka političke volje kao i niza drugih inicijativa koje su se, slučajno ili ne, desile u isto vrijeme nije bilo spremnosti za implementaciju usvojenog akcionog plana. Time aktivnosti nisu okončane, ali se postavlja realno pitanje mogućnosti ustavne reforme samo četiri mjeseca prije izbora kao i u situaciji u kojoj kako domaći tako i međunarodni faktori imaju oprečna stajališta u vezi sa obimom ustavne reforme. Naglašavam da svaki put kada je u okviru međunarodne zajednice postojala kolizija o obimu bilo koje reforme, unutar zemlje se ta kolizija pretvarala u raskol iz kojeg nismo tako lako izlazili. Na neki način zabrinjavaju i najave o stvaranju finansijskog fonda za reformu ustava jer se plašim da bi u tom slučaju reforma trajala onoliko dugo koliko bi u fondu bilo sredstava za angažovanje eksperata koji kada osjete finansijska sredstva zaborave na suštinu i vrijeme u kojem treba doći do rješenja.

Ono što je takođe obilježilo period iza nas i što je na svojevrstan način trebalo da osnaži euroatlantsku perspektivu BiH jeste ulazak BiH u MAP. Sa žaljenjem konstatujem da je to članstvo dato uslovno, pod pretpostavkom da se riješi pitanje vojne imovine. Iako se očigledno vjerovalo da će taj uslov djelovati kao motivacija za što skorije rješavanje ovog pitanje, stiče se utisak da je efekat ispao suprotan te smo svjedoci da se ono svakim danom sve više politizuje i postaje predmetom predizborne kampanje. Žalosti činjenica da smo još 2007. godine mislili da smo nadomak potpunog rješenja ovog pitanja kada sam, u prisustvu predstavnika NATO štaba u BiH, zajedno sa entitetskim premijerima potpisao sporazum o osnovnim principima za rješavanje pitanja pokretne i nepokretne vojne imovine. Međutim, izgleda da je mnogo više energije potrošeno na razbijanje tog sporazuma nego na njegovu implementaciju, a da niko još nije odgovorio na pitanje šta je bilo neprihvatljivo u sporazumu koji je potpisan u prisustvu i uz saglasnost predstavnika NATO štaba u Sarajevu.

Pitanje koje je bilo izuzetno akutelno prethodnih sedmica i koje je nažalost bilo predmetom razmatranja i ambasadora PIC-a jeste pitanje budžeta institucija BiH za 2011. godinu. Nećete mi zamjeriti što ću transparentno iznijeti svoj stav da samo u državi poput Bosne i Hercegovine ne predstavlja prvorazredni politički skandal činjenica da ambasadori zemalja članica Savjeta za implementaciju mira (naglašavam ambasadori a ne ekonomski stručnjaci) razmatraju pitanje budžeta BiH  bez prisustva ijednog nadležnog i meritornog  domaćeg sagovornika.

Složićete se sa mnom da je globalna ekonomska kriza ostavila velike posljedice čiji teret moraju ponijeti svi nivoi vlasti, od opštine, kantona, entiteta i države. Povećanje državnog budžeta se uporno pravda ubrzanjem njenog evropskog puta, a ja ću vas onda pitati da li se ubrzanjem evropskog puta mogu smatrati i slike koje smo ne tako davno vidjeli ispred zgrade Vlade Federacije BiH i koje ćemo, plašim se, viđati sve češće ukoliko se opredjelimo da je važnije povećati državni budžet koji, podsjećam, svake godine bilježi suficit, nego obezbijediti socijalnu i razvojnu komponentu za entitete koji su takođe sastavni dio ove države.

S tim u vezi, vas uvjeravam da će Savjet ministara BiH i ubuduće pokazivati brigu za uspješno koncipiranje budžeta institucija BiH koji će  biti na raspolaganju svim institucijama sistema. Bez obzira što smo svjesni da postoji  nedostatak finansijskih resursa, činjenica je da ćemo morati da radimo u okviru potencijala sa kojima raspolažemo i demonstriramo mogućnost racionalnog korištenja raspoloživih kapaciteta. Smatram da je potrebno doći do okvira budžeta koji neće ugroziti socijalnu i razvojnu komponentu entiteta ni funkcionisanje državnih institucija, te da je ovaj cilj moguće postići ukoliko svi u BiH pokažu potrebnu dozu ozbiljnosti i odgovornosti.

Ovom prilikom izražavam žaljenje što Parlamentarna skupština BiH nije demonstrirala tu potrebnu dozu ozbiljnosti i odgovornosti kada je u pitanju usvajanje Prijedloga zakona o popisu stanovništva i domaćinstava u tekstu koji je predložio Savjet ministara. Želim da vjerujem da nećemo dopustiti da Bosna i Hercegovina bude jedina zemlja u Evropi koja neće 2011. godine imati popis, ali isto tako želim da vjerujem da nećemo imati popis čiji će se rezultati primjenjivati sa odgodnim dejstvom jer se onda nameće vrlo racionalno pitanje potrošnje ionako oskudnih resursa kao i same svrhe popisa čiji se rezutati neće primjenjivati. Nadam se da nećemo dopustiti još jedan eksperiment u BiH jer ih je do sada bilo i previše.

Izražavam zadovoljstvo što je Evropska komisija 27. maja 2010. usvojila prijedlog o ukidanju viznog režima za građane Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme i žaljenje što to nije urađeno ranije. Sa obzirom da se kao datum vizne liberalizacije sve više spominje oktobar 2010. teško je povjerovati da izbori nisu igrali nikakvu ulogu u odlučivanju iako smo od početka pregovora uvjeravani da se radi o tehničkom, a ne političkom pitanju. Takođe žalosti činjenica da je konačna faktura zbog izvjesnih poteškoća prouzrokovanih viznom liberalizacijom za građane Srbije, Makedonije i Crne Gore po svemu sudeći isporučena građanima BiH, iako smo od samog početka izrazili spremnost da radimo na kampanjama i programima pomoću kojih ćemo građanima pojasniti da vizna liberalizacija ne podrazumijeva samo prava nego i obaveze. Takođe smo više puta iznijeli uvjeravanja da se poteškoće koje su se desile sa građanima pomenutih zemalja ne mogu desiti u BiH.

Dame i gospodo,

Polazeći od činjenice da je strateško opredjeljenje i prioritet BiH  razvijanje regionalne saradnje s ciljem da zemlje pojedinačno, kao i region u cjelini  dodatno napreduje, Savjet ministara je u prethodnom periodu dosta pažnje posvetio tom pitanju. Kao što vam je vjerovatno poznato, u skladu sa dogovorom koji smo premijerka Republike Hrvatske Jadranka Kosor i ja postigli prije par mjeseci, u Splitu je prije sedam dana održana prva zajednička sjednica dvije vlade na kojoj je razmatran čitav set pitanja važnih za obje zemlje pojedinačno kao i za ubrzanje evroatlantskog puta kako BiH tako i Republike Hrvatske. Smatram to dobrim načinom da regionalna saradnja iz sfere manifestacionog pređe u sferu konkretnog. Ako želimo biti dobri partneri unutar Evropske unije, onda moramo pokazati više bilateralne prohodnosti jer to Evropska unija očekuje od zemalja koje su na putu punopravnog članstva. Svjesni smo da jedna sjednica neće riješiti sve probleme, ali je važno razgovarati o otvorenim pitanjima i rješavati ih jedno po jedno te napustiti dosadašnji princip po kojem 'ništa nije riješeno dok sve nije riješeno'.

Veoma mi je drago što je u pozivnom pismu posebno apostrofirana preizborna kampanja i potreba poštivanja standarda političke pristojnosti i međusobnog poštovanja. Mišljenja sam da su niz izbora koji su u periodu iza nas provedeni u skladu sa najvišim demokratskim principima demonstrirali zrelost i kapacitete domaćih političkih faktora. Ono što ja želim istaći ovog puta jeste očekivanje standarda političke pristojnosti, međusobnog poštovanja i nepristrasnosti i od strane međunarodne zajednice prisutne u BiH. Prošli put sam naglasio da je od velike važnosti da se međunarodna zajednica uzdrži od involviranja u izborni proces. Slanjem poruka šta bi bilo dobro za građane Bosne i Hercegovine kao i poruka da bi postojeći establišment trebao platiti cijenu u oktobru i da je Bosni i Hercegovini potrebna alternativa, samo će proizvesti kontraefekat i na državnom nivou može stvoriti situaciju koju smo imali u Mostaru poslije lokalnih izbora. Ta mogućnost svakako produžava potrebu za prisustvom međunarodne zajednice u BiH, a ukoliko je to cilj, onda smo na dobrom putu. Izjave Visokog predstavnika koji poziva građane BiH da na izborima iskoriste  svoja tzv. ‘bonska ovlaštenja’ i promijene stanje tako što će izabrati nove ljude, ne govori u prilog činjenice da su moja upozorenja shvaćena ozbiljno, niti govori u prilog nepristrasnosti koju mi očekujemo od međunarodne zajednice.

Ne zanemarujući skromna postignuća, a imajući u vidu da je ovo najvjerovatnije moje poslednje obraćanje na PIK-u prije izbora, osjećam potrebu da na samom kraju još jednom upozorim da Bosna i Hercegovina sve više postaje podijeljeno društvo i društvo paralelnih svjetova bez dodirnih tačaka. Više puta sam na ovu opasnost upozoravao predstavnike domaćih i međunarodnih institucija i, nažalost, ostao usamljen u nastojanjima da se nešto promijeni. Poslednji teroristički akt iz Bugojna nas upozorava da smo svi zajedno jahali na sporednom kolosijeku i da je to u suštini najozbiljnija opasnost za Bosnu i Hercegovinu u vremenu ispred nas. Da li su ciljevi i uslovi koje je postavljala međunarodna zajednica ka tobožnjem zatvaranju OHR-a bili samo maska ispred ogledala, u kojem mnogi ne žele da se vide, pokazaće vrijeme. Blijeda slika OHR-a danas potvrđuje da su se mnogi umorili od žongliranja čija cijena je iznimno velika.

I danas bih volio da ovo moje razmišljanje bude usamljeno a za zemlju bi bilo najbolje da su moje prognoze nerealne. Jer ako jesu, to bi značilo da je 15 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, i nakon mnogo uloženog novca i međunarodnog prisustva, Bosna i Hercegovina mnogo bliža Evropskoj uniji nego disoluciji čiju ‘mogućnost’ mnogi u prikrivenoj formi vješto ispituju.

Hvala na pažnji!”